SHEBOYGAN, Wis. – Pogađanje i kršenje ruke dio su onoga što Ryder Cup čini tako zabavnim, i nema sumnje da je još jedan američki poraz – odaberite svoju omiljenu statistiku: to bi bilo pet od posljednjih šest, osam od 11, i 10 od 13 – podstaklo bi više bez daha debate o timskoj kulturi.
Ali ovo je stvarnost: pobijediti ili izgubiti, američki Ryder Cup tim je pozicioniran za kontinuirani niz uspjeha.
Nema potrebe za drugom radnom grupom. Nema razloga za strukturne promjene.
U osnovi, oni su u redu.
Veliki dio ovog optimizma proizlazi iz dječačkog izgleda Amerikanaca, sada kada je novajlija Haris Ingliš, sa 32 godine, drugi najstariji u timu. To su igrači koji se uglavnom sviđaju jedni drugima, treniraju i putuju i odmaraju zajedno, a međusobno se udružuju više od jedne decenije – što je najvažnije, u meču. To je počelo na nivou AJGA (godišnji Wyndham Cup), nastavilo se sa koledž golfom (NCAA meč igra od 2009.) i elitnim amaterskim takmičenjem (devet od 12 igranih u Walker Cupu), a sada ih okuplja na najvećoj pozornici u sport. Ne postoji faza upoznavanja, ne sa ovom ekipom.
Ovo je prvi Ryder kup od 1993. bez Tigera Woodsa ili Phila Mickelsona na listi igrača, a to nije nužno razlog za žalost. Bez obzira na sve njihove bezbrojne darove, uspjeh Ryder Cupa je bio nedostižan. U svom vrhuncu, Woods je obično bio odličan u singlu, ali njegova aura zastrašivanja otežavala mu je partnerstvo, pa je tako i njegova ocjena 9-19-1 u timskoj igri. Phil Mickelson ima rekord za većinu odigranih mečeva (47), ali uz svo svoje iskustvo i entuzijazam nosio je samo 46% postotka pobjede. U poodmaklim godinama, obje superzvijezde mogu biti vrijedne samo dajući savjete; na kraju krajeva, besprijekoran rekord u igranju nije preduslov za oštroumno treniranje.
Otišli su, takođe, i drugi borci prošlih Ryder kupova: Jim Furyk i Zach Johnson su potkapiteni; Matt Kuchar i Webb Simpson i Bubba Watson – svi sa neinspirativnim rekordima u karijeri – ostavljeni su kući; i Patrick Reed, senzacionalni igrač Ryder Cupa, ali ponekad i toksično prisustvo u timskoj prostoriji, prebačen je za pik koji je možda signalizirao da vodstvo tima SAD-a cijeni drugarstvo u odnosu na konkurentske poteze. Od 12 Amerikanaca koji su posljednji put igrali na domaćem Ryder kupu 2016. godine, samo su trojica ostala u ovogodišnjem timu: Dustin Johnson (sa 37 godina, sijedobradi tim), Brooks Koepka i Jordan Spieth.
“Imamo potpuno novi tim,” rekao je Tony Finau. “Imamo tim bez ožiljaka. Imamo potpuno drugačiju grupu mladih momaka koji su gladni.”
U analizi potencijalnih kapitena, veliki dio diskusije se uvijek fokusira na iskustvo. Momci koji su bili tamo. Momci koji su osjetili živce, koji znaju kako da upravljaju nivoom energije tokom cijele sedmice, koji razumiju nijanse četvorke.
Osim što nedavna historija govori da je to precijenjeno.
Od 2008. godine početnici iz SAD imaju 40-29-17 u Ryder Cupu, pojačavajući ideju da je iskustvo od pomoći samo ako je pozitivno. Jedini drugi put kada su Amerikanci imali šest novajlija u timu bilo je 2008. Kada su pobijedili.
"Postoji balansiranje," rekao je evropski veteran Lee Westwood, koji sada igra u svom 11. Ryder kupu. „Budući da je Ryder Cup toliko drugačiji, da li mislite da se iskustvo mnogo računa ove nedelje, ili mislite da će, pošto ima mnogo golfa, mladost mnogo računati ove nedelje? Mislim da mora biti balans i jednog i drugog.
„U idealnom svetu, želeli biste da filtrirate svoje mlađe igrače postepeno u nekoliko po nekoliko, a ne nužno da udarate sve odjednom u timu kao početnici. Ali to se samo tako dešava s vremena na vrijeme.”
Sa prosječnom godinom od 29,4 godine, ovo je najmlađa američka ekipa u skoro jednom vijeku, i lako je zamisliti da će se Will Zalatoris, Sam Burns i Matthew Wolff od 20-ak godina nadmetati za buduće timove. Američki cijev talenata seže duboko.
“Kultura američkog golfa se mijenja u tome što vidite, hej, mi smo mnogo mlađi,” rekao je Finau. “To je kultura onoga što želimo da donesemo, ne samo na ovom Ryder kupu već i na mnogim Ryder kupovima koji dolaze. Nadigrali su nas u nekoliko Ryder Cupova, ali to je model koji želimo promijeniti u budućnosti i zato kažem da je ovo veliko.
„Vidim promjenu u kulturi; Vidim promjenu u američkim timovima. Nadamo se da će ove sedmice kultura nas ne završiti posao u Ryder kupu u posljednjih nekoliko promjena.”
Dinamika oba tima se mijenja.
Ako su Amerikanci puni mladalačke bujnosti, evropski kapetan Padraig Harrington se u velikoj mjeri oslanja na svoje stare ratne konje kako bi zadržao pehar. Prosječan jaz između dva tima (5,7 godina) je najveći u istoriji turnira i vjerovatno je posljednja tribina za staru gardu Evrope.
Westwood se izvanredno kvalifikovao za tim sam, ali on ima 48 godina i želi kapiten 2023. godine. Ian Poulter, 45, jedan je od najnižih napadača na PGA Touru i više od pola decenije uklonjen je iz svoje terorističke vladavine u Ryder Cupu. Paul Casey i Sergio Garcia također su u 40-im godinama i pitaju se koliko im je pehara ostalo. Sjajni dvojac Henrik Stenson (pomoćnik kapitena) i Justin Rose (zaobilazan za kapitenski pik) je razdvojen.
Ovdje u Whistling Straitsu, možda će posjetioci iskoristiti svu svoju lukavost i hrabrost da posljednji put prizovu svoje najbolje. Bilo bi glupo odbaciti ih. Ali vjerovatniji scenario je da je ovo transformativna sedmica za tim SAD-a, da Amerikanci daju izjavu i započnu novu eru sa svojim rosterom punim ugrađenih prijateljstava i gotovih parova.
Novovalni Amerikanci Ryder Cuppers su ovdje, i još uvijek dolaze. Sljedeća decenija neće izgledati nimalo kao prošla.